Europske krstitke kao skrušene hrvatske karmine

Sjetimo se i danas jednog vica koji krasno govori upravo o današnjim, najsuvremenijim trenutcima hrvatske povijesti i sadašnjosti.
Sjedi gost u restoranu. Sam za stolom. To primijeti konobar, približi mu se i uljudno predloži: 'Jeste li možda za kavu?!
'Ne, ne bih ništa zasad', odgovori ovaj.
Konobar klimne glavom i ode.
Nakon još malo vremena, vrati se do njega i opet ga upita: 'Jeste li ipak možda za kavu?'
'Ne, ne, najljepša Vam hvala', odgovori nervozno gost.
Konobar opet ode od gosta koji je sam ostao za stolom.
Poslije još nekog vremena evo njega opet kod njega. Ljubazno ga zapita: 'Jeste li možda sad za kakvo piće? Kavu?'
'Pa dobro, dajte tu kavu, kad ste već navalili', odvrati mu gost.
'Odmah!', na to će konobar, žustro i uslužno. I za tili čas stigne s kavom i stavi je pred gosta na stol. Potom se približi i opali mu šamarčinu.
'Zaboga, zašto sad ovo? Što je to?' zaprepašteno ga upita gost.
'Nema kod mene hoću neću', odgovori mu on.

Tako i Hrvatska već dugo bleji, krzma, prodaje zjake, od muke krši ruke, češka se iza uha, unezvjereno se okreće oko sebe i ne zna što bi sa sobom. Skanjuje se. Nećka. Ne da joj se ovo. Ne da joj se ono. Ne zna što bi htjela. Ali je zato - htjela ne htjela - očekuju itekakve šamarčine.
Te su slijedom takvih okolnosti ove nedjeljne krstitke više sličile vrlo pristojnim karminama. Nije bilo Slavlja. Nije se pucalo, lumpovalo, nije bilo vatrometa, nije bilo pučkih zabijački i narodnog veselja: prije je to bilo ono nijemo kolo koje je EU još i prije blagoslovila. U trenutcima kad Hrvati i hrvatski građani ne znaju ni gdje im je donja ni gornja glava, kamo li prekosutra, svaki drugi jači glasač nije izvolio pohoditi ovaj sudbonosni referendum. Toliko smo dugo čekali da nam EU otškrine svoja vrata da smo se toga već s ogorčenjem zasitili.

Prevladava dojam da smo koji smo glasovali za ulazak to učinili  nevoljko, kao teški bolesnik koji zna da mora uzeti lijek, premda je siguran da mu neće olakšati bol i bolest. Ali ga uzima jer se užasno boji da će mu bez lijeka biti  još gore. I Hrvatska se EU predala kompromisno: odana strahu od snošaja; iskazujući nesvjesnu koitofobiju kao žena koja se doduše bez otpora prepusti snošaju, ali u njemu usprkos dobroj partnerovoj potenciji ostaje potpuno ravnodušna.
Zašto smo bili protiv? Bili smo sigurni da je EU skupa kao svetog Petra kajgana. Sigurni da takozvanom običnom čovjeku ne sprema ni lakši ni sretniji život, nego nove namete, strahove i bijednu sudbinu: kuku lele od nemila do nedraga. Znali smo kako je unutra teško ući, ali da je iz nje skoro nemoguće izaći. Znali smo i to da njome vladaju korporacijski opsjenari koji europskim pucima prodaju maglu i skupo je naplaćuju te opskrbljuju svoje služnike debelim plaćama za koje europski puci novac privređuju. Moćnici koje zlo svijeta tetoše na račun onih svih nas koji moraju biti što siromašniji i poniženiji da bi bili što ponizniji.

A zašto tako veliki postotak privole? Ima svakakvih začkoljica: neki čak misle da se tu radi o preplašenim umirovljenicima, jer je jedna slatkorječiva sabornica uz kilavi osmijeh nestašno izjavila da neće biti novca za mirovine ako ne prođe referendum. A takve stvari mnogim našim dragim ali sirotim  penzićima ne treba dva put spominjati. Te hrpimice potekoše sa šepave noge na hromu da se uhvate za slamku spasa, glasački listić. Jasno da moraju biti za svoje mirovine: tko bi lud bio protiv? A samo moraš zaokružiti nekakav za. Pa će unucima vjerojatno biti bolje. Kojim unucima? Onima kojih je sve manje i koji nasljeđuju sve više dugova. Budućem roblju čiju smo sudbinu mi zapečatili.

Pa je nekolicina zacijelo možda glasovala za i opet pod utjecajem lijeporekavše dame koja je zgodno primijetila i to da, ako ne uspije referendum, onda ćemo 'valjda morati čekati da nam predlože da sljedeći put uđemo zajedno'. Naravno, s trenutno raspoloživim ex yu relikvijama. A kako smo već bili relikvija relikvijaruma, a i sad smo, moramo i taj kakav takav status čuvati kao relikviju. I od straha da se ne uvalimo iznova u nešto južnije i tužnije, oni zaokružiše rađe euroimperijalističko. No EU poštuje svoju baštinu. Tradiciju. Sjetimo se zato i starog 19stoljetnog ženidbenog prava: 'Najbližim srodstvom prema tomu jest ono (dijete/Hrvatska) s materom; nakon tog slijedi srodstvo među braćom od iste matere (EU), zatim ono među ujakom i nećaćadi.' Ha! Nećaćad nas uvijek čeka iza flanjke! Dakako, da nam pritekne upomoć.
Naši vrli političari, od kojih su za-sebe-taman-pametni na mah pohrlili osigurati još i novi stariji život na našoj grbači, rekli su da je ovo hrvatski vjekovni san, te da ćemo biti svoji na svome kome smo sami odlučili da nam ga drugi metnu. I evo nam hrvatske Eukrudbe. Istina je: što smo tražili, to ćemo i dobiti.

Sad nam tek preostaje da vidimo hoće li naše svijetle dike i perjanice biti loše sluge gorih gospodara ili dobroćudni pastiri koji će uspjeti utirati ovaj put kroz maglu nama tjeskobnoj guščadi. Ili ćemo kao sitnozuba marva tužno blejati čak i zbog to malo trave koja već nestaje pred našim očima. Gledajući kako Hrvatsku, ovako lomnu i krhku, osovljavaju na noge i prijateljskom je rukom prihvaćaju i pomažu joj da zakorači novom stazom.

Nadajmo se da na kraju te staze nije ljupka starinska zgrada austrougarske arhitekture s nasmiješenim bolničkim osobljem koje će je nježno dočekati s pitanjem je li sad konačno spremna za eutanaziju.